٠•● ღTυzna strana dnevnikaღ ●•٠

Sitni su sati novog tridesetog dijela mjeseca. I to ne bilo kakvog mjeseca. Mjeseca u kojem pocinje skola. Preko raspusta sam jedva cekala skolu. Pozeljela sam raju iz razreda. I sad kad trebam ici u skolu nekako me strah i zao mi sto je krenula. Ne znam sto, al tako je.

Ovaj raspust mi je najljepsi do sad! Upoznala sam dosta novih prijatelja. Sa starim prijateljima sam se jos vise zblizila. S nekim se posvadjala i iako ne pricam s njima ja ih i dalje volim kao brata / sestru. Sa rajom sam svaku noc ovog raspusta izlazila. Na kraju smo se nalazili na stepenicama. Svaku noch su nam se desavale prelijepe stvari. Puno smo se zblizili. Odjednom tako dobra raja postali. Postali smo jedno. Svi za jednoga, jedan za sve. Puno ih volim :

[ .: Oni Koji Su Najvishe Sa Mnom Bili I Koje Najvise Volim :. ] :

1. Amina Smajlovic <3

2. Nikola Grujic <3

3. Amar Ismic <3

4. Nedim Pero <3

5. Armin Kilalic <3

6. Zlatan Omanovic <3

7. Amina Ahic <3

[ .: Ostali Koje Volim :. ]

8. Emina Omanovic <3

9. Prva Ekipa <3

10. Amina Skaljic <3

11. Merima Gradjan <3

12. Raja iz razreda sa msn-a <3

[ .: Nova raja i stara s kojom sam se zblizila :. ]

12. Faruk <3

13. Tarik <3

14. Nedzad <3

15. Esad <3

I jos mnogo njih...

Bez njih ovaj raspust bio bi dosadan i obican. Monoton. A ovako... Jednom rijecju : nezaboravan :) .

Volim vas puno sve! Hvala vam za sve sto ste ucinili za mene.

* Skola *

Spremna za skolu. Za 8. razred. Novi pribor je tu, nove knjige ce uskoro tu biti. Vrijeme brzo prolazi. Jos malo pa zavrsila i ovu osnovnu skolu. Jos malo i rastajem se sa svojim najdrazim razredom (L) :( . Uvijek cemo mi naci nacin da se cujemo. Ova skolska godina ce biti nezaboravna : zavrsavam osnovnu, ekskurzija, raspust, novi pocetak, nova skola, nova i stara lica, novi profesori... Jedva cekam :)

Za nekoliko sati otvaram vrata zlatnoj skolskoj godini =)

Mogu reci da se ponosim.

Al se ja raspisah. Hehh... Odoh se spremit i odoh gledat kapke iznutra =P

Ljubimm vas sve :** (L) (K)

P.S. Slike su stare ... ima im oko godine :)

Bilo je to davno...

Otac, sestra i ja smo se vracali kuci. Razgovarali smo o zvijezdama padalicama. Nisam znala sta je to. Pokusavali su mi objasniti. Pravila sam se da razumijem. A u sebi sam postavljala mali milion pitanja. Gledala sam u nebo, u zvijezde. Zamislila sam se. Bila sam negdje na samom dnu misli. Nisam obracala paznju gdje idem, niti sta gledam. Vidjela sam sve i cula, al nisam registrovala to u svojoj glavi. Treptala sam puno. Valjda su me oci bolile. Ucinio mi se bljesak. Al to nije bio bljesak. Vidjela sam kako jedna uzarena zuta kuglica pada na drugu ostavljajuci iza sebe trag. Spustila sam glavu. Protrljala oci. Tek mi je tad iz ociju u mozak doslo da sam mozda vidjela zvijezdu padalicu. Mozda jesam. Mozda nisam. Ne znam. To me i dan danas muci. Manje-vise. Stalno razmisljam o tom. Pokusavam shvatit sta je. Ne ide mi. Otkako sam tebe upoznala tek mi je tad bilo jasno kao dan. Ta luda zuta loptica je lutala nebom trazeci nekog. To sam ja. Nasla je i sastala se s tim nekim. To si bio ti. Nadala sam se da ce se vratiti na svoje mjesto. No zvijezda se nije vise pojavljivala. Bilo joj je lijepo na novom mjestu. Nije bila sama. Osjecala se sigurnom, voljenom. Da smo bogdo mi takvi. ( Zar niste ? ) Ne. Nismo. Stajala sam nocas pored tebe. Mi, raja sa stepenica, gledali smo pomracenje mjeseca. Svi su gledali mjesec, a ja tebe. Vukla me zelja. Oci su ti sijale od mjesecine. U njima sam vidjela nas. Nas kako sjedimo zagrljeni kao nekad i gledamo mjesec. Zatreptala sam jako. Protrljala oci. No nas nije bilo vise. Kao u pravom zivotu, sad smo tu, a vec sljedeci cas smo nestali zauvijek. Gdje smo nestali? Izgleda da smo potonuli duboko u tvoje tamne oci, u tebe... Pridruzila sam se gledanju mjeseca. Do njeg je cvrsto stajala ona zvijezda. Oci su suzne bile. Ubrzo smo se posvadjali. Raskinuli smo cak i prijateljstvo. Zbog jedne gluposti.

Vracajuci se kuci gledala sam mjesec. Pored njeg nije bila ona 'moja' zvijezda. Nestala je. ( Gdje je ? ) Ne znam. Ugasila se. Ugasila se u trnutku kad si zauvijek otisao. Sve moje si odnio sa sobom. Ooh, kako bih voljela da ti nisam sve dala. Htjela sam da ti zovem ime, al ne bi me cuo. Plakala bih, al nemam s kime. Tek mi je sad pravo krivo sto ja nisam umrla umjesto moje sestre rahmetli. Znam da ne valja tako govorit. Al sta cu, ja sam osoba bez dlake na jeziku i uvijek govorim ono sto osjetim. Nazvala bih te, cisto tek onako da vidim kako si, da ti kazem 'Oprosti, zao mi je', da spasim ako se ima sta spasit. Ruke su mi se smrzle. I volim sto su mi se smrzle. Jedva ih pomjeram. Ne mogu nista cuvat u rukama, a kamoli okrenuti tvoj broj. Bolje je ovako. Tezi, ali i bolji put za nas. Kad ne mozemo fino, onda ne trebamo nikako. Ove noci nestalo je pola mene. Ove noci nesto je u meni umrlo, a dobro se zna da ono sto umre da se ne moze vratit. Nikad necu biti ona stara ja. Mozda u tvojim ili necijim drugim ocima. Ne vjerujem da sad sjecas mog imena. Sigurna sam da si me potpuno zaboravio. Samo bih te jedno zamolila: Ako se kad sjetis imena moga ili ti neko kaze, nemoj ga zvat. Nek ti usne ostanu puste. Ko zna gdje ce me zivot zadesit u tom trenutku. Gdje ces bit ti, a gdje cu bit ja? Niko to ne zna. Samo se zna da cemo biti daleko. Nastavit cu lagat da te ne volim. Zasto je to tako tesko? Jel to volis da me vidis slomljenu? Zasto mi je jos uvijek stalo? Da li cu ikad vise vidjet zvijezdu padalicu koja se ne moze ugasiti? Na neka pitanja nikad necu moc dobit pravi odgovor... Bas kao i sto nikad necu tebe natrag dobiti.

...13, 14, 15. Brojim zvijezde. Malo ih je. 3 i kusur je sati. Moja mala ulica je odavno zaspala. Kao i moji ukucani. ( Opet si napolju. Zasto ? ) Imam slabo srce i zbog toga me gusi. Nije zima. Barem mi se tako cini. Nesto mi je toplo oko bolesnog srca. Vjetar puse. Bas dolazi iz pravca gdje si ti sad, iz pravca tvoje kuce. Sklanja mi kosu s lica. Susi mi suze iz umornih ociju. Miluje me po obrazima, usnama, po vratu. Tamo gdje si me milovao nekad ti. Zazmirila sam. Posljednje suze mi pobjegose iz ociju. Imala sam osjecaj kao da me ti milujes, a ne vjetar. Donosi mi nekakav miris. Osjetim u zraku cestice tvog parfema. Osjetim kako jos uvijek mirise na toplinu, zagrljaj i na ... na slobodu. Osjetim uzivanje. Osjetim tebe. A nikad mi dalji nisi bio. Volim ovaj vjetar. Bas se ugodno osjecam. No, ovaj vjetar mi je jos nesto donio. Zapravo vratio. Vratio mi je sjecanje malo unazad. I stao je na onom dijelu gdje si veceras nama rekao: 'Odoh kuci, cao'. Okrenuo si se i otisao. Sjedila sam na 'nasem mjestu'. Sama. Gledala sam te kako odlazis. Bila sam iznevjerena. Nisi me ni pogledao, a kamoli dosao do mene i pozdravio se. Zar te to toliko kosta? Nadala sam se da ces me pogledati. Ali uzalud. Nisam skidala pogleda s tebe. Cak ni kad su te drveca kraj puta pokusavala od mog pogleda sakriti. Isao si. Grabio velike korake naprijed. Isao si pognute glave. Ponosito. Kao da je tvoj svijet nocas. Mozda i jest. Ko zna. Ali on je samo nocas. A ja sam tvoja zauvijek. Niko ne zna da te jos uvijek volim. Nisam pazila i nije me bilo briga da li ce me ko uhvatiti kako te gledam. Bilo mi je svejedno.

Brzo oblacim duksericu na sebe, zurno izlazim iz kuce. Onu duksericu sto ti se svidja. Unutra mi je zagusljivo. Razmisljam. Bila sam nasla svoje sveto mjesto. Osjecala sam se tako sigurno. Mjesto bez suza. Bilo je moje i nicije vise. Onaj tvoj miris bi me tako slatko uspavao svaki put. Pozeljela sam da zauvijek tu ostanem. Po prvi put u zivotu sam se oslobodila stida i sve u lice govorila. Po prvi put u zivotu sam se nekom na ovaj nacin svidjela. Kad bi mi se nasmijao imala sam osjecaj da sam nagradjena. Iskreno nagradjena. Sve dok mi nisi rekao ono. Ono sto nemam snage sad da se sjecam toga. Vratih se u sadasnjost. Sjedim na hladnoj stolici. Prazna stolica pored mene podsjeca me da sam te izgubila, da te nemam i da te nikad necu ni imati. Bit ces ti tu kraj mene kao prijatelj, a ne na onaj nacin na koji ja zelim.

 Zima mi je. Tresem se. Ne zveckam zubima jer imam zvaku koju si mi ti sinoc dao. Nema te da ugrijes me. Nema tebe. Nema cak ni tvoje jakne da me ogrnes. Dodji, molim te. Dodji, trebas mi. Dodji, jer volim te. Dodji da ucinimo ovu noc da zauvijek traje. Dodji, wewiki, necemo zivjeti zauvijek. Dodji da uljepsamo nas mali dio vremena u beskonacnosti, nase zivote. Dodji da zavrsimo tamo gdje smo stali. Dodji da vidis kako zivot moze lijep bit. Dodji da vidis kakva sam ustvari. Dodji da vidis ono glavno, da vidis koliko te volim. I zora polahko sad svice. A tebi svejedno je. Pjevaju ptice, a ti ih ne cujes. Mozda je i bolje. Jer mozes slucajno cut moje jauke, moje suze, moj plac. A znam da mrzis cmizdrenje. Mozda smo bili pravi u pogresno vrijeme. A mozda i ne... Ko ce ti to znat? Koga ce biti briga kad tebe nije?!

Niko ne cuje jauke mog ranjenog srca. Tako je umorno. Ponestaje mu snage. Nema se za sta boriti. Nema sta da ga pogura. Samo dozivljava poraze. Sve slabije kuca. Niko ne osjeti koliko mi dusha pati. Ona u svojoj lokvi krvi pokushava se izboriti sa neprihvatljivom i bolnom istinom. Sve joj gore ide. Niko ne vidi njegov lik u mojim ocima, bash kao ni velike suze. Govore da je svemir beskonacan. A ja bih rekla da su moje oci. ( Zasto ? ) Toliko suza su presutile i u sebi zadrzale. Izgleda da su suze moj novi jezik. Niko ne primjecuje moje usne koje kriju tajne, niti kako nijemo dozivam ime tvoje. Uzalud, ne odazivash se. Kriju i da te zele poljubiti. Ti si tvrdoglavo moje wewiko kojeg znam kao svoje ruke koje su te grlile i znam da ne dopustash i da se tome protivish. Niko ne cuje, niko ne osjeti, niko ne vidi, niko ne primjecuje. Ali nije to sto me najvishe boli.

Ono sto me najvishe boli je to sto smo bili tako blizu, imali smo toliko toga za reci i na kraju gledati te kako odlazish. Ono sto me najvishe boli je sto nikad necu saznati sta je sve moglo biti. Tesko mi je suociti se s bolom gdje god posla. Jedva nabacim osmijeh na lice kad vidim nashe prijatelje, a ja sama. Osjecam se kao da mi je tvoje ime na celu ostalo. Tesko mi je isplivati iz suza, obuci se i izaci. Biti u istom drustvu u kojem si i ti. Glumim budalu. Smjeskam se. To nije osmijeh, to je grch. Pravim se da je sve uredu. I bas kad me krene zavaravanje laznim osmijehom dodjes, cvrsto i kratko me zagrlis. Prisjeti me to na 5.8. kad smo oboje sretni bili. I sve mi pokvari. Znas da sam tuzna. Uzmes me ispitivati. Boli me sto ti moram lagati da me boli stomak ili nesto drugo. Ali znam da duboko u svojim toplim grudima na kojim je do nekad spavala moja glava, duboko u tvom srcu gdje sam prije zivjela, duboko u dushi koja je bila moja da znash i osjetish kako se zapravo osjecam. Totalno sam zbunjena. Iako znam da mrzish plac, jos uvijek sam u dilemi: Da li da se smijem zato sto smo brat i 'sestra' ili da placem jer je to najvise sto cemo ikad postati?

Prolazi pored mene. Gledam. Sve se vise zaljubljujem. Ugasite svijetla u ovom mjestu. Ali on sja kao zvijezda. Kunem se znam njegovo lice, samo ne znam ko je. Upalite muziku! Ali jos uvijek ga cujem glasno i jasno. Kao da mi je u uhu. Govoreci mi da se raspituje o meni, o mom misljenju o njemu. Njegov izgled mi govori da me zeli. I jednostavno se ne mogu odvojiti od njeg. Ispod njegove sam cari i ne mogu je slomiti. Ali ne zelim pobjeci. Opet mi njegov izgled govori 'Pridji mi'. Toliko me vuces sebi. Noge mi idu u tvom pravcu. Pogled mi se ne skida s tebe. Ne mogu. Ne mogu prestati! Ne mogu ja to! Jednostavno ne mogu! Ne mogu prestati! Ta kosa, kao kesten. Te oci kao dva velika dijamanta. Tamne. Te usne uvijek nasmijane. To dobro tijelo. Previse je za mene! Pocet cu i sliniti, ako vec nisam. Pocinjem da gorim. Bacila bih se u rijeku da se ohladim. Ali necu! ( Zasto ? ) Prokljucat ce voda! Toliko gorim zbog tebe. Molim te skloni se! Opasno cu izgubit kontrolu. I tek ces tad osjetiti kako je kad se uvuces curi pod kozu. I jos gore! Kad joj udjes u srce!

Nedostaje mi onaj tvoj jaranski pogled !

Moramo se vratit nastaro !

Zaboravimo sve ...

Tako je najbolje ...

Od sad si mi samo jaran ... moram tako !

PuSSa jaranuu : ****

Tonula sam. Duboko u hladnu vodu. Nisam imala snage da drzim glavu iznad. Umorila sam se. Toliko sam slaba. Tonula sam sve vishe. Ostali su samo vrhovi prstiju iznad hladne vode. Cekaj malo! Ja se penjem gore! ( Kako ? ) Neko me vuche! Ko li je? Kad me je izvukao, vidjela sam ko je. To si bio ti! Moj drug najdrazi. Pala sam ti na grudi tople.

Nije vazno : )

Ne krivi sebe, ja sam kriva sto sam dopustila ...

Nama je sudjeno da smo samo jarani ... i to oni najbolji ...

Volim te druze, braco mojj : )